Došla drugarica iz Amerike sa novim mužem kod sestre. Njih dve u dnevnoj sobi nešto petljaju oko nekih papira, a nas dvojica u bašti. Lepo vreme, pada veče, milina. Ali muž crnac, onako sav visok i nekako jak, gromada. Ja već načeo buteljku i ponudim ga vinom, on jok. Kaže Coca cola. Donesem ja njemu koka kolu i tako sedimo i ćutimo. Nisam baš familijaran sa Engleskim, a ne bih baš da se mučim. Ispraznim ja buteljku, a on koka kolu. Pitam ga: Enother Coke? Kaže: No thanks, wine. Donesem ja još jednu buteljku i čašu za vino za njega i naspem nam. Nazdravismo. Kad ispismo ćuteći drugu buteljku, donesem i treću i naspem nam bez pitanja. Nije se bunio. Meni tu postane dosadno, sad bih ja da pričam, al’ ne znam šta. I setim se, ispričaću vic:
An Indian man was taking an English exam. They gave him a task to use three colors in few sentences in English.
He answered:
This morning my phone sed “green, green.”,
I “pink” up my phone and said “yellow.”
Nasmejao se. Ostatak večeri je bio opušten. Ispričasmo se k’o stari znanci. Od tada smo se javljali na telefon sa yellow.