Kaže mi drugar: “Hajde da kupimo kompjuter.”
“Šta će nam?”
“Nemam pojma.”
Tako je počelo krajem osamdesetih prošlog veka. Imali smo nešto ušteđevine, veći deo smo pozajmili i krenusmo nas dvojica peglicom iz Beograda za Beč. Peglica je Fiat 126 P, najmanji auto ikad u istoriji automobila koji sam video. Kupimo u Beču kompjuter PC AT za četiri hiljade nemačkih maraka. U delovima naravno. Em je jeftinije, em lakše ga je prošvercovati na granici. Sve to uradimo u danu. Tamo i nazad oko hiljadu i trista kilometara. Poslednju deonicu ja vozim. Na dvadesetak kilometara pred Beogradom, negde kod skretanja za surčinski aerodrom, sklapaju mi se oči. Ne mogu dalje. Stanem na neko odmorište i onako skvrčen istog sekunda zaspim. Ortak je već spavao, isto tako skvrčen već dobrih sat vremena. Odspavasmo malo u peglici.
Budi se on: “Gde smo?”
“Kod aerodroma.”
“Surčin?”
“Da, beogradski aerodrom.”
“Zašto stojimo?”
“Nisam mogao dalje.”
“Ti nisi normalan, zašto me nisi probudio da ja vozim?”
“Bilo mi te žao, mnogo lepo si spavao.”
Stigli smo kasno uveče. Bili smo previše uzbuđeni da bismo otišli na spavanje. Odemo kod prijatelja u garažu gde smo se dogovorili da postavimo kompjuter. Iz te garaže smo hteli da pokrenemo ozbiljne poslovne projekte. Nismo mi tada imali pojma koji bi to projekti mogli da budu. Sastavili smo kompjuter. Proradio je.
Držao sam u to vreme privatne časove matematike. Jedna moja učenica ispričala svojoj tetki da smo kupili kompjuter. Tetka to kaže svom prijatelju koji je tada bio šef štamparije Srpske akademije nauka i umetnosti. SANU baš u to vreme dobio kompjutere i čovek me preko tetke i njene sestričine pozove na razgovor.
Bio sam već u SANU, ali u galeriji. Bila neka izložba slika. Odvukao me prijatelj koji je obožavao slikarstvo. Nisam poznavalac te umetnost, ali te slike koje sam tada video su me, ne umem da objasnim, nekako su me uzele, prodrmale. Bio sam očaran. Najjači utisak mi je velika slika sa devojkama i ljudima u prirodnoj veličini koji u nekoj ruskoj krčmi igraju kazačok. Kao da sam ušao u tu krčmu. Bilo je nestvarno. Druga je Burlaci. Ljudi koji su konopcima vukli lađe uz Volgu. Slikar me je oduševio. Zvali su ga Tolstoj među slikarima. Ilja Rjepin.
Dođem na taj sastanak kod šefa štamparije SANU. Čovek mi kaže da mu treba obuka za Venturu pablišer. Nikad ja nisam čuo za tu Venturu, a nisam baš ni siguran da sam to dobro čuo i zapamtio. Kažem mu da ne znam o Venturi ništa, ali da ću da se raspitam i da mu javim ako nešto saznam.
Potrudio sam se. Zvao sam sve koji se bave pripremom teksta za štampu. Nađem čoveka koji poznaje Venturu, ali on pre podne radi u firmi, a njima obuka treba pre podne. On predloži da mi drži obuku posle posla, a da ja njima to objasnim sutradan pre podne. Prenesem njegov predlog i šef štamparije prihvati. Počne moje prvo profensionalno kompjutersko angažovanje.
Dođe vreme da se plati obuka Venture pablišer i tu se pojavi šef knjigovodstva SANU. Kaže da će pare da legnu sutra nego da on ima problem sa obračunom poreza i doprinosa za plate. Objasni mi u čemu je problem. Učini mi se da je stvar jednostavna. Krenem ja da to ispogramiram u našoj garaži kad jok, problem mnogo komplikovaniji nego što sam u prvi mah mislio. Upregnem ja svo svoje školovanje, nisam valjda džabe tol’ke godine gulio matematiku na PMF. Dokučim kako to da rešim. Odemo sutradan kod šefa knjigovodstva sa programčetom za obračun poreza i doprinosa na plate. Unese on neke podatke, proveri na kalkulatoru rezultate, uradi to još par puta i pita koliko košta da mi napravite program za plate? Ja onako, bez veze i bez razmišljanja kažem dve hiljade maraka. Kaže važi. Pomislim kako sam se zeznuo, moglo je više, ali nema veze. To nam bio prvi posao programiranja.
Šest meseci po ceo dan nas dvojica gulimo stolicu i napravismo program za plate. Još šest meseci peglanja bagova i usavršavanja. Da bismo sve to uspeli, iznajmili smo jedan PC XT za osam maraka dnevno. Nije to baš bio finansijski sjajno ugovoren posao, ali šef knjigovodstva je bio zadovoljan i naručio je i druge knjigovodstene programe. Mi smo imali softver koji smo počeli i drugima da prodajemo. Dobra strana našeg posla je kao i kod najstarijeg zanata na svetu. Imaš robu, prodaš robu, ostane ti roba.
Krene prodaja, krenu i narudžbine softvera. Nas dvojica ne možemo sve sami da odradimo. Počnemo da zapošljavamo programere i servisere. Garaža kod prijatelja postane tesna, pa iznajmismo veći prostor, pa još veći i onda tri kancelarije u zgradi CK na ušću. I tu nam baš krene. Januar, februar i mart 1992. prodajemo po sto hiljada maraka mesečno. Firma zapošljava trideset visoko obrazovanih mladih ljudi. Svi mlađi od mene, a ja tek trideset i prva. Uzmemo mi u CK dve trećine sprata. Širimo se. Treba nam.
Maj 92. Izađemo na Beogradski sajam tehnike. Fantastičan štand nam napravili momci i devojka iz agencije IN, komšije iz CK. Imali smo na stotine odličnih prezentacija. Ali uvedu nam sankcije. Niko neće softver. Prethodna tri meseca smo prodavali softver za sto hiljada maraka mesečno. Sledećih deset meseci ni jedna jedina prodaja. Mislimo da neće to dugo. Pogreši čovek.
Zadužimo se ne bi li očuvali firmu, ali firma se osipa, ljudi odlaze, niko ne veruje da će biti bolje. A onda dođe ideja od drugarice koja ima pare da napravimo kuću. I napravismo je zajedno na Lekinom brdu. Kad smo je prodavali, čovek insistirao da plati negde u inostranstvu. I tako ja odem u Singapur. Tamo su svi kupavali hardver u to vreme. Izaberem robu, i vratim se u Beograd. Javim kupcu kuće da plati moju robu. Plati on, kad zove me Kinez, vlasnik prodavnice od kog sam sve kupio i kaže: “Imam problem, Singapur nije ukinuo sankcije Jugoslaviji, ne mogu da pošaljem robu.”
Ne sećam se da li je to bila SFRJ, SRJ ili neka treća Jugoslavija, ali u Singapuru verovatno nisu ni znali da su nam uveli sankcije. Inače, već šest meseci pre toga ceo svet nam ukinuo.
Bi malo neprijatno. Sto dvadeset hiljada maraka robe stoji u Singapuru, a mi nemamo pojma šta da radimo. U Singapur sam putovao Lufthansom, i onako, ne nadajući se mnogo, nazovem njihivo predstavništvo na surčinskom aerodromu. Javi se čovek, ispričam mu moj problem, a on mi najljubaznije kaže da nazovem njihovo predstavništvo na aerodromu u Singapuru. Ja šta ću, bez vere da ću nešto postići, nazovem ih. Ispričam šta me muči. Kaže mi čovek da će mi se uskoro javiti da me obavesti kada bude video kako može da mi pomogne. Šta ću, zahvalim se i čekam. Ne verujem da ću ikad vratiti pare. Zvoni telefon. “Dobar dan, predstavništvo Lufthansa, Singapur. Pošaljite nam fakturu za robu iz neke makedonske firme.” I da nemam prijatelje u Makedoniji, stvorio bih fakturu, no imam. Pošaljem im. Prvo što sam pomislio je da ja robu neću nikad videti. Ovo su neki prevaranti. Baš će Lufthansa da švercuje moju robu meni. Tri dana kasnije dobijem poziv: “Dobar dan, ja sam (ne sećam se imena). Vaša roba je stigla, možete da je preuzmete.” Prvo što sam pomislio je da me neko ko zna priču zajebava. Naravno da sam odjurio na aerodrom i nećete mi verovati, preuzeo sam robu. Od tad se kunem u Lufthansu.
Nego, mi pokušavajući da spasimo firmu uvalismi se u dugove. Kad je moj deo duga prerastao vrednost mog stana, predložio sam ortaku da radimo sasvim drugačije. Hteo sam da spustimo cenu softvera, a da zaposlenim serviserima ponudimo da samostalno naplaćuju svoje ualuge i da imaju pedeset procenata od prodaje softvera. Nije se složio te podelismo firmu. Obojica dobismo softver, deo dugova i svako na svoju stranu. Njemu ostane PC Art, a ja napravim novu firmu. Blue Soft.
Nije on kriv, ja sam. Procenili smo naziv firme na deset hiljada maraka. Vredela je mnogo više. Pre razlaza sam na telefonski poziv mogao da dobijem i sto hiljada maraka. Posle razlaza sam na dvadest mesta tražio petsto maraka i nisam ih dobio. Luda priča o kojoj nisam imao pojma.
I tako ja, imam softver, imam ideju i imam dugove. Treba mi 500 maraka da napravim sto cedeova i da krenem od nule. Niko ne da pare. Jeftino sam prodao naziv firme.
Pokupim ja zlato iz kuće i založim ga na dva mesta. Ono lomljeno u zalagaonicu na Zelenom vencu, a ono ispravno u zalagaonicu u Sremskoj. Na oba mesta uzmem po 250 maraka i narežem 100 CD diskova sa softverom. Ideja mi je da napravim mrežu distributera. Njihovo je 50% od prodaje i 100% od održavanja.
Prvog meseca prodam jedan softver, drugog četiri, trećeg isto, četvrtog sedam. Petog meseca prodao sam jedanaest i onda krene bimbardovanje.