Lukoil Beograd negde devedesetih prošlog veka. Sastanak sa direktorom, mojim imenjakom Vladimirom. Ne sećam se prezimena. Koriste Ble Soft u knjigovodstvu. Moj softver.
Na čelu stola Vladimir, desno od njega prevodilac, gospođa blizu penzije. Izvinjavam se što ne znam kako se prevodilac kaže na rodno ispravnom jeziku. Desno od nje dve gospođe iz knjigovodstva koje koriste program. Levo do njega ja, a levo od mene Miša, moj distributer koji im je prodao softver. Iznad Vladimira slika na kojoj se on rukuje sa Putinom.
Vladimir otvara sastanak. Priča na ruskom. Gospođa prevodilac simultano prevodi, ali ja dosta razumem Vladimira i ona mi samo smeta.
– Ja sutra idem u Moskvu i treba da odnesem izveštaj. Ja izveštaj nemam i zato će da mi leti glava. Ali neće samo meni.
Nas dvojica nesvesno malo uvučemo glavu u ramena i pogledamo se. Šapatom pitam Mišu: Da mu vratimo pare? On skoro neprimetno odmahne glavom i prošapuće: Neće pristati.
Uto, nastavi Vladimir: No, dobro, ni ovaj iz Rumunije nema izveštaj.
Na to mu kažem: Da ste platili softver kao Rumuni, vi biste imali izveštaj. Inače, Rumuni kupili SAP za 500.000 maraka.
Tada mu se razvukao osmeh, delovao je normalno, kao da je običan čovek. Reče: Je l’ može izveštaj da mi stigne za par dana dok sam u Moskvi. Naravno, rekoh. I stigao mu je.
Posle je Lukoil kupio Beopetrol pa su i oni prešli su na SAP.